dr. ANITA PETI-STANTIĆ
FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
16. travnja 2002.
PROMJENJIVE KLITIKE
U JUŽNOSLAVENSKIM JEZICIMA
U ovom ću predavanju nastojati polaziti od onoga za što pretpostavljam da je o klitikama poznato, da bih upozorila na potrebu redefiniranja pojma klitike, a s tim u vezi i na činjenicu da se u grupu klitika gotovo mehanički ubrajaju jedinice za koje nije moguće pouzdano utvrditi da su klitike.
Kad bih postavila pitanje koja su obilježja jezičnih jedinica koje nazivamo klitikama vjerojatno bi odgovor bio da su to jedinice bez vlastitoga naglaska koje se u rečenici naslanjaju na naglašene jedinice. To je definicija na koju smo navikli, koju pronalazimo u rječnicima lingvističkih termina, u enciklopedijama jezika, koja se koristi u jezikoslovnim raspravama i u gramatikama.
Kad bih nakon toga pitala jesu li klitike prozodijske ili sintaktičke jedinice, ili drugačije – jesu li primarno prozodijske ili primarno sintaktičke jedinice, dakle pripadaju li obilježja po kojima se klitike raspoznaju paradigmatskom ili sintagmatskom odnosu, tu bi se, vjerojatno, već razvila diskusija.
Kad bih potom pitala mogu li klitike biti obilježene naglaskom, nadam se da biste se zamislili.
Upravo je to ono mjesto s kojega treba krenuti u nastojanju da se protumači proces klitizacije i nastajanje klitičnih jedinica kao rezultat toga procesa.
Premda u jezikoslovlju postoji opsežna literatura vezana uz analizu pojedinačnih problema klitika[1], mnogo je manje radova u kojima se nastoji odgovoriti na pitanje što klitike jesu. Dva su moguća razumijevanja klitičnosti – neki gramatičari (npr. Wackernagel 1898, danas Hock 1996) klitike smatraju fonološkom činjenicom i određuju ih kao fonološki ovisne jedinice. Mnogobrojni suvremeni jezikoslovci (npr. Zwicky 1977; Klavans 1985; Anderson 1993; Legendre 1998; Franks 1999), s druge strane, smatraju da su klitike prije svega sintaktičke jedinice.
Na samom početku, kao pretpostavku rasprave o klitikama u južnoslavenskim jezicima, treba protumačiti osnovne pojmove koji se tiču prozodijskoga i morfosintaktičkoga statusa klitika. Klitikama se u specijaliziranim raspravama (npr. Franks, Holloway King 2000; 4) smatraju leksičke jedinice koje nikada ne mogu biti nezavisna prozodijska cjelina, nego su uvijek dijelom druge, susjedne prozodijske cjeline. Pri tome se uzima u obzir funkcionalo određenje naglaska kako je postavljeno u suvremenoj akcentologiji (vidi: Garde 1993), pri čemu se utvrđuje da okvir za ostvarivanje naglaska nije fonem nego sintagma i da se postojanje naglaska ne suprotstavlja njegovu nepostojanju. Time se ističe kontrastivna, a ne razlikovna funkcija naglaska. Kad se tako tumači naglasak, nužno se razlikuje potencija od aktualizacije – naglasonosnost je pri tome potencija, a naglašenost je aktualizacija. Iz svega toga slijedi da klitičnost nije obilježje nenaglašenosti jedinice, nego je obilježje uvrštavanja u prozodijsku cjelinu. Činjenica da se uvrštavanjem klitike u rečenicu ne unosi dodatna, inherentnim naglaskom naglašena jedinica, nego jedinica koja se integrira u naglasnu cjelinu kojom upravlja susjedna jedinica, u vezi je s potencijom, a ne s aktualizacijom. Klitika postaje klitikom tek u procesu klitizacije, tj. u sasvim određenoj sintaktičkoj situaciji. Klitičnost stoga nije prozodijsko, nego prozodijski uvjetovano sintaktičko obilježje.
U tradicionalnom se pristupu klitike određuje kao prozodijski ovisne o jedinci kojoj prethode (proklitike) ili o jedinici iza koje slijede (enklitike). Iz toga slijedi logičan zaključak da je za uvrštavanje klitika u rečenicu s lijeve ili s desne strane nužna neklitična jedinica na koju se klitike naslanjaju i zajedno s kojom tvore prozodijsku cjelinu. No, u suvremenoj se literaturi govori i o prozodijski neutralnim klitikama za čije uvrštavanje u rečenicu nije potreban prozodijski “oslonac” s lijeve ili s desne strane. Upravo takvo tumačenje, koje se čini nelogičnim i kontradiktornim u kontekstu uvriježene podjele klitika na proklitike i enklitike i njihova povezivanja s neklitičnom jedinicom, otvara prostor za analizu statusa pojedinih jedinica kao klitika, a posebno njihova mjesta u rečenici kao sintaktičkoj jedinici.
Repertoar klitika rezultat je procesa klitizacije za koji se pretpostavlja da datira još iz indoeuropskoga prajezika. S tim u vezi treba istaknuti da je zaključivanje o klitičnosti pojedine jedinice hipotetično čak i za staroslavenski (vidi: Večerka 1989; 33), jer je klitičnost utvrdiva samo analizom pozicije jedinice u rečeničnome ustrojstvu. Ni u jednom se od suvremenih slavenskih jezika tip uvrštavanja jezičnih jedinica koje se smatra klitikama u praslavenskom prajeziku ne podudara s tipom uvrštavanja koji je moguće potvrditi u staroslavenskim spomenicima. Zbog toga slavenske klitike dijakronijski treba analizirati kao otvoren, a ne zatvoren sustav – neke je moguće pratiti iz prajezika, druge su izgubile svoje mjesto u enklizi ili su potpuno napuštene, a uz to stalno nastaju nove klitike.[2] Treba istaknuti da se pri tome klitikama smatraju jedinice kojima je obilježje klitičnosti inherentno i realizira se uvijek kad je jedinica koja ga nosi uvrštena u rečenicu. Među klitike se stoga ne ubrajaju naglašene jedinice koje samo u određenim sintagmatskim vezama gube naglasak.[3]
Razlikovanje nepromjenjivih i promjenjivih klitika temelji se na Jakobsonovu modelu iz 1935. (Les enclitiques Slaves, referat održan 25.X.1933.). U tom se radu enklitike u slavenskim jezicima prvi put dijele na enklitične čestice i promjenjive klitične riječi (les particules enclitiques i les mots enclitiques fléchis), a podjela se zasniva na morfološkoj promjenjivosti jedinica. U svim suvremenim južnoslavenskim jezicima potvrdive su i nepromjenjive i promjenjive klitike. Među nepromjenjive se klitike ubrajaju vezinici (i, da, a, ali), čestice (negativne ne i ni i upitna li), a neki autori u tu grupu ubrajaju i prijedloge. Među promjenjive se klitike ubrajaju oblici ličnih zamjenica i pomoćnih glagola. Važnije od činjenice njiihove morfološke promjenjivosti jest uočavanje razlike u sintaktičkoj distribuciji jednih i drugih klitika – pozicija uvrštavanja nepromjenjivih klitika relativno je čvrsto utvrđena, uvijek u vezi s fiksiranošću sintaktičke funkcije, dok je pozicija uvrštavanja promjenjivih klitika znatno slobodnija. Posebnost je južnoslavenskih jezika to što je u njima moguće uočiti i analizirati sve relevantne pozicije uvrštavanja promjenjivih klitika i formulirati modele toga uvrštavanja.
Zanimljivo je primijetiti da sve promjenjive klitike u južnoslavenskim jezicima imaju i usporedne duge oblike u paradigmi. Ti se oblici u gramatičkoj literaturi obično nazivaju dugi i kratki[4], naglašeni i nenaglašeni[5], jaki i slabi [6], puni i kratki [7] (ili rjeđe puni i prazni), ortotonijski i enklitični. Naglašenost i nenaglašenost koje riječi uglavnom se registrira na leksičkoj razini kao neupitna činjenica kojoj nije potrebno dodatno tumačenje. Pri tome se, dakako, ne razlikuje nenaglašenost kao prozodijsko i klitičnost kao sintaktičko obilježje, pa se u gramatikama uspostavlja izjednačavanje u kojem se kaže da su oblici kratki tj. nenaglašeni, a između nenaglašenosti i klitičnosti gotovo po automatizmu se stavlja znak jednakosti. Smatram da se time miješaju razine jezikoslovne analize na koje se ti termini odnose, a njihovo razgraničenje držim pretpostavkom za određivanje mjesta promjenjivih klitika u rečeničnome ustrojstvu. Stoga ističem da je riječ o trima razinama jezikoslovnoga opisa:
1. oblikovnoj - na kojoj je riječ o duljini jedinica, a termini koji tomu odgovaraju su dugi i kratki oblici
2. prozodijskoj – na kojoj se tumači naglasni status tih istih jedinica, a termini koji tomu odgovaraju su naglašeni i nenaglašeni oblici
3. sintaktičkoj – na kojoj se analizira pozicija jedinica u linearnom rečeničnom ustrojstvu, a termini koji tomu odgovaraju su (orto)tonički i (en)klitični oblici.
Odabir današnje teme vođen je stavom da su za raspravu o klitičnosti najzanimljivije upravo lične i povratna zamjenica i pomoćni glagoli zbog toga što imaju i klitične i neklitične oblike za ispunjavanje iste sintaktičke funkcije. Distribucijska ograničenja koja se postavljaju prilikom uvrštavanja njihovih kratkih oblika u rečenicu uzrok su održavanja usporednih paradigmi, a analizom mogućnosti njihova uvrštavanja na određene pozicije u rečeničnome ustrojstvu otvaraju se pitanja o opravdanosti uvrštavanja svih kratkih oblika među klitike.
Analiziramo li rečenicu kao sintaktičku jedinicu s pozicije gramatičkoga i obavijesnoga ustrojstva, uočavamo da se oba ta ustrojstva zasnivaju na obavijesnosti i zalihosti. Uređenost gramatičkoga ustrojstva proizazi iz obavijesnosti i zalihosti gramatičkih obilježja jedinica koje se u rečenicu uvrštavaju, a uređenost obavijesnoga ustrojstva proizlazi iz obavijesnosti i zalihosti rečeničnoga sadržaja. Kako se promjenjive klitike od drugih sintaktičkih jedinica ne razlikuju ni tipom uvrštavanja u gramatičko, a ni tipom uvrštavanja u obavijesno ustrojstvo, obilježje klitičnosti utvrđuje se analizom s pozicije linearnoga rečeničnoga ustrojstva.
Pod linearnim ustrojstvom razumije se distribucija sintaktičkih komponenata u njihovu slijedu (pozicija, redosljed, ponavljanje i neizricanje). Uređenost toga slijeda u vezi je s aktualnim članjenjem rečenice na temu i remu, pa onda i s obavijesnim rečeničnim ustrojstvom, no iz toga članjenja nije jednoznačno izvediva, osobito kad je riječ o klitikama. Red riječi dio je linearnoga ustrojstva rečenice, a tiče se pozicije i redosljeda jedinica prethodno uvrštenih u rečenicu na temelju njezina gramatičkoga ustrojstva.
Sve se jedinice u linearno rečenično ustrojstvo uvrštavaju prema dva načela – strukturno-semantičkom i ritmičko-intonacijskom. Prema prvom se načelu u svim južnoslavenskim jezicima uvrštavaju jedinice čija pozicija nije ograničena ničim izvan gramatičkoga ustrojstva, dakle neupitno i svi dugi zamjenički i glagolski oblici. U jezikoslovnoj se literaturi tvrdi da je osnovno načelo uvrštavanja klitika u ie. jezicima ritmičko-intonacijsko, a kao dosljedni primjer njegove primjene ističe se srpskohrvatski jezik. Te ću tvrdnje opovrgnuti analizom primjera u nastavku izlaganja.
Promjenjive su klitike posebno zanimljive zbog toga što se u gramatičko rečenično ustrojstvo, uspostavljeno po odnosima uvrštavanja, uvrštavaju jednako kao i ostale neklitične jedinice, a u linearno se ustrojstvo uvrštavaju prema posebnim pravilima. Unatoč tomu, samo kratki i dugi zamjenički oblici ispunjavaju iste sintaktičke funkcije, dok kod kratkih i dugih oblika pomoćnoga glagola to nije slučaj, npr.:
Gleda me.
Gleda mene.
ali:
Mislio je doći. Rekla sam to još jučer.
*Mislio jest doći. *Rekla jesam to još jučer.
Kako je vrijeme predavanja ograničeno, navest ću tek nekoliko primjera koji pokazuju nužnost redefiniranja statusa pojedinih jedinica u južnoslavenskim jezicima kao klitika.
Južnoslavenski se jezici, s obzirom na vodeće načelo po kojem se promjenjive klitike u njima uvrštavaju, dijele u dvije grupe – promjenjive klitike uglavnom se uvrštavaju prema ritmičko-intonacijskom načelu u zapadnoj grupi južnoslavenskih jezika (uz brojna sustavna odstupanja koja ću pokazati), dok u istočnoj grupi to načelo više uopće ne vrijedi, a promjenjive klitike svojim uvrštavanjem na osnovi semantičko-sintaktičke veze s imenicom ili predikatnim glagolom sudjeluju u oblikovanju unutrašnjeg rečeničnog ustrojstva.
Osnovno je obilježje ritmičko-intonacijskoga načela uvrštavanja klitika da se inicijalna pozicija (IP) smatra posebno istaknutom, pa se kao prvo i najčešće mjesto uvrštavanja određuje 2P (poznata kao Wackernagelova pozicija).
Takvi su primjeri koji slijede:
HRVATSKI
Nekako mi se čini da sam za to ...
Tvoja mi ideja ne da mira ni pokoja.
BOSANSKI
Zato mi ne zamjerite ako budem i malo ličan.
Nikakvo im zlo nismo činili, nego samo dobro.
SRPSKI
Svašta mi tada dođe u glavu, opeče me ta nada.
Moje mi obaveze u vojsci, kazao je, nisu dopuštale da... (Pekić)
Iste ga noći prebacuju iz kamene ćelije u zatvorsku bolnicu (Kiš)
Dakako, već se iz tih primjera vidi da pozicija uvrštavanja klitike ovisi o definiranju 2P. Tu se poziciju, naime, može shvatiti kao prozodijsku ili kao sintaktičku cjelinu. U hrvatskom, bosanskom i srpskom su za primjenu Wackernagelova pravila relevantna prozodijska obilježja, tako da se kao IP razumije prva jedinica obilježena naglaskom. To je razlog zbog kojeg se klitika može umetnuti između dijelova složene sintagme, ali se može smjestiti i iza cijele sintagme, a i iza prve naglašene riječi koja slijedi takvu sintagmu, npr.;
Svaki dan mi govoriš nove riječi...
Ubrzo potom mladić im ispriča naučenu priču o pjesniku.
Godinu dana te nisam vidjela.
Mnoge usluge mu ne naplaćuju.
Izuzetno su zanimljivi primjeri kao što je bosanski, iz kojih se vidi da sintagma može biti rastavljena i kad nije uvrštena inicijalno. Takva pozicija uvrštavanja nije predviđena Wackernagelovim pravilom i u gramatici se smatra stilski obilježenim izričajem:
Znaš, brate, nije nikad materina mu kuća bila bez sumahnita čeljadeta.
U slovenskom je vodeće načelo također ritmičko-intonacijsko, no Wackernagelovo je pravilo reinterpretirano sintaktički - sintaktičko-sematnička jedinica na IP smatra se sintaktičkom i prozodijskom cjelinom koja se nikada ne rastavlja klitikom. Zbog toga klitike u slovenskom uvijek slijede složenu sintagmu, npr.
Povedati ti hočem le to, da sem posvojil vse laške manire...
Moja prijateljica mi je večkrat očitala, da sem vržen in sveta.
Uz navedene pozicije, u pregledanim su tekstovima pronađene i brojne rečenice u kojima je klitika pomaknuta još dalje prema kraju rečenice. Takve su rečenice najčešće u srpskome, a klitika je u njima u kontaktnoj poziciji s predikatnim glagolom, bilo s njegove lijeve, bilo s njegove desne strane. Taj sustavni odmak od primjene ritmičko-intonacijskoga načela tumačim utjecajem sintaktičko-semantičkoga načela koje je vodeće u istočnoj grupi južnoslavenskih jezika:
Samo što sam stigao u jedinicu, već posle desetak dana sustiže me telegram.
Na početku druge runde nekako ga potkačim i on odlete na daske.
Drugi se sustavni odmak tiče uvrštavanja kratkih zamjeničkih i glagolskih oblika na inicijalnu poziciju za koju se tvrdi da je “rezervirana za naglašene riječi”. Primjerima iz hrvatskih narječja i slovenskog jezika pokazujem kako se takav tip uvrštavanja redovito ostvaruje.
HRVATSKA NARJEČJA
gradišćanski:
“Ne će biti potribno, ar ne znam, kako dugo će mi se dopadati, da se razgovaram s mojim domorodkami”, mu se nasmiši najzad Marica.
Sin mu pomore na postelju i ga ljubeznivo pita:
čakavski:
Ga ni) moŢga ćapaŢt, uo)n je u)ša.
Mi je puŢkla jena coŢkula.
“Grien, t’u pot ja s tobon”, mu govori ta mačak.
A on se malo otkrija i ga pita.
kajkavski:
Ju un kani morti zase zeti, pak zato tak poveda.
Me čudi, Martin, da ti tega ne razmeš.
“Ja, ja te ne morem vu službu zeti”, mu odgovori ov siromak.
Ostavite jo i jo bomo ponucali, ali ite dale iskat!
SLOVENSKI
“Me boš zbudil s poljubom?” vpraša.
(Ali) me boš zbudil s poljubom?
To, kar sem videl, me je presunilo.
Presunilo me je to kar sem videl.
“Tvoje najbolj zanesljivo orožje je seveda tvoja pamet,” me je poučeval čestiti prior.
Tako mi je, kakor da so vsi odšli in me pozabili tu nekje v podstrešju.
Kao što se iz navedenih primjera vidi, ritmičko-intonacijsko načelo kojim je određena stalna pozicija klitika u linearnom rečeničnom ustrojstvu ne primjenjuje se dosljedno ni u onim jezicima za koje se to u literaturi tvrdi, dok je u istočnim južnoslavenskim jezicima uvrštavanje klitika uređeno sasvim drugačije.
I u makedonskom i u bugarskom prevladava sintaktičko-semantičko načelo. Uvrštavanje kratkih zamjeničkih i glagolskih oblika u rečenično ustrojstvo uređeno je isključivo unutrašnjim rečeničnim ustrojstvom pa su sve klitike u određenim tipovima sintaktičkih veza uvijek proklitične, a u drugim su tipovima veza uvijek enklitične. U sustavima u kojima je to načelo vodeće ne postavljaju se nikakva prozodijska ograničenja, pa se IP ne smatra ni po čemu istaknutom. To se načelo dosljedno primjenjuje samo u makedonskom, dok je u bugarskom pretežito, no uvrštavanje kratkih zamjeničkih oblika na IP dodatno je uvjetovano i realizira se samo u ograničenom broju sintaktički tipologiziranih odnosa.
MAKEDONSKI
1. PROKLITIČNE VEZE
Тогаш го викнал оцата и му рекол:
Ме охрабри тоа негово мало, ситно, непослушно движење
Jана ништо не му одговори.
2. ENKLITIČNE VEZE
Еден ден татко им и мајка им отидоа по храна.
Те молам, кажи ми како се случило тоа?
Држејќи го белиот жакет, додека таа се мачеше да ги....
Еве го, еве го, ја бара мисирката...
U brojnim rečenicama bez poznavanja diskurza nije jednoznačno utvrdivo pripada li klitika imenskoj ili glagolskoj sintagmi:
Во душата му струеше радоста на планинските води што...
Во душата му струеше радоста на планинските води што...
BUGARSKI
1. PROKLITIČNE VEZE
Казвай скоро, че ме чакатъ клиенти.
До сто години ще те нося, бабо.
Не ме ли познавашъ?
ali preoblika zbog IP:
При раздěлата той го спрě, милва го и го цěлуна по челото.
2. ENKLITIČNE VEZE
Той не забелязваше че жена му го гледа и владенъ въ своитě мисли...
Бържи го на ябандбията, на да...
Децата, прескакайки го въ ужасъ...
Такъв е бил българският народ и ето го и днес пак чист...
Kao i u makedonskom, u brojnim rečenicama bez poznavanja diskurza nije jednoznačno utvrdivo pripada li klitika imenskoj ili glagolskoj sintagmi:
Крилата му блещатъ на слънцето.
Крилата му блещатъ на слънцето.
U zaključku želim reći da osnovnim sintaktičkim pitanjem oblika koje nazivamo klitikama smatram utvrđivanje suodnosa prozodijskih i sintaktičkih obilježja klitičnosti, a iz svega se navednog pokazuje da središnje mjesto tumačenja obaju tipova uvrštavanja nije 2P, nego IP. Kako je namjera ovoga predavanja bila da potakne raspravu o otvorenim problemima teorije klitičnosti, a ne da ponudi gotove odgovore, završavam ga kako sam i započela, tj. pitanjima. U tom su kontekstu dva pitanja koja ostaju otvorena – je li moguće uvrštavanje oblika koji se smatraju klitikama na IP i koji su kriteriji za određivanje IP kao prozodijski relevantne pozicije?
KORIŠTENA LITERATURA:
1. ANDERSON Steven R. (1993) Wackernagel’s Revenge: Clitics, Morphology, and the Syntax of Second Position u: Language vol 69, nr. 1; 68-98.
2. BRANDT Roman (1885) O sylnyh i slabyh formah u: Russkij filologičeskij vestnik, tom XIV, Varšava; 338-346.
3. BRUGMANN Karl (1911) Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen, Vergleichende Laut-, Stammbildungs- und Flexionslehre, Strassburg
4. Delbrück Berthold (1893-1900) Vergleichende Syntax der indogermanischen Sprachen I-III, Strassbourg
5. FRANKS Steven (1999) Optimality Theory and Clitics at PF u: FASL Meeting 1998, ed. Katarzyna Dziwiek, Herbert Coats i Cynthia M. Vakarelyska, Michigan
6. FRANKS Steven i HOLLOWAY KING Tracy (2000) A Handbook of Slavic Clitics, Oxford Studies in Comparative Syntax, New York, Oxford
7. Gadolina Margarita A. (1963) Istorija form ličnyh i vozvratnogo mestoimenij v slavjanskih jazykah, Moskva
8. GARDE Paul (1993) Naglasak, Zagreb
9. HOCK Heinrich (1996) Who’s on first? Toward a prosodic account of P2 clitics u: Approaching Second: Second Position Clitics and Related Phenomena, ur. A.Halpern i A. Zwicky, Stanford; 199-270.
10. IvŠiĆ Stjepan (1967) Enklitike, osobito njihov namještaju staroslovenskome jeziku s obzirom na ostale slavenske jezike u: Rad JAZU 344, Zagreb; 61-140.
11. Jakobson Roman O. (1931) Die Betonung und ihre Rolle in der Wort- und Syntagmaphonologie u: TCLP 4, (navodi se prema izdanju u: Selected Writtings I, The Hague(1962);117-136)
12. Jakobson Roman O. (1935) Les Enclitiques Slaves , prvi put objavljeno u: Atti del Conngress di Linguistica tenuto in Roma il 19-26 Settembre 1933, Firenze. (navodi se prema izdanju u : Selected Writings II, The Hague 1962; 16-22)
13. KLAVANS Judith L. (1985) The Independence of Syntax and Phonology in Cliticization u: Language, vol. 61, nr. 1; 95-120.
14. LEGENDRE Géraldine, Morphological and Prosodic Alignment at Work: The Case of South-Slavic Clitics u: WCCFL XVII (dobila rad od autorice, bez brojeva stranica)
15. Majtinskaja K. E. (1966) K proishoždeniju mestoimeninyh slov v jazykah raznyh sistem u: Voprosy jazykoznanija; 15-25.
16. Miklosich Franz (1883) Vergleichende Grammatik der slavischen Sprachen IV, Syntax, Beč.
17. VeČerka Radoslav (1989) Altkirchenslavische (Altbulgarische) Syntax, I. Die lineare Satzorganisation, U.W.Weiher - Freiburg I. Br.
18. VONDRÁK Wenzel (1908) Vergleichende Slavische Grammatik, II Bd. Formenlehre und Syntax, Göttingen.
19. Wackernagel J. (1892) Über ein Gesetz der IG Wortstellung u: Indogermanische Forschungen 1; 333-436.
20. ZWICKY Arnold M. (1977) On Clitics, Bloomington, Indiana.
